Golem doprinos hrvatskoj kulturi

Pjesma o Rolandu reprezentativna je francuska chanson de geste, pjesma o junačkim podvizima, pri čemu riječ geste ne znači „kretnja“, nego „djela“, baš kao i u srednjovjekovnoj zbirci priča o zbivanjima u doba Rimskog Carstva naslovljenoj Gesta Romanorum.  Chanson de geste pjevali su uz pratnju glazbala putujući pjevači zvani jongleurs, prema latinskom joculatores. Izvorno značenje riječi joculator je „šaljivac, dosjetljivac, zafrkant, vicmaher“. A da su jongleurs ponajprije bili smatrani zabavljačima, pokazuje to što se u engleskom jeziku pojam geste kakvu su oni sastavljali i izvodili pred publikom zadržao sa starofrancuskim izgovorom jest, ali u značenju „šala, doskočica“. Izvedenica glasi jester, a znači „lakrdijaš“, dok je the king’s jester „dvorska luda“. Upravo je tako bila naslovljena filmska komedija u kojoj je Danny Kaye glumio lik po imenu „Giacomo, king of jesters and jester of kings“.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

No Pjesma o Rolandu vrlo je daleko od lakrdije, što su možda neke druge žonglerske umotvorine zapravo bile. Postoje dapače naznake da su njome jongleurs podizali borbeni moral postrojbama Vilima Osvajača. Tako Mate Maras u predgovoru svom prijevodu Pjesme o Rolandu kaže: „Anglo-normanski pjesnik Robert Wace, u svojem djelu Roman de Rou, napisanom oko 1160., tvrdi da je neki Taillefer prije bitke kod Hastingsa pjevao Normanima pjesmu o Rolandu.“ Što bi značilo da je spjev nastao dobrano prije 1066, kada je kod Hastingsa Vilim Osvajač sa svojim Normanima, već potpuno pofrancuženim Vikinzima, potukao engleskoga kralja Harolda i desetkovao anglosaksonsko plemstvo.

Ilustracija iz jednog od izdanja Pjesme o Rolandu – simultano prikazuje cijelu radnju epa

Nakon te pobjede Vilim se okrunio kraljem Engleske, pripojio joj svoje vojvodstvo Normandiju i tako zasnovao anglo-normansko kraljevstvo. Svoje istaknute suborce pretvorio je u vojničko plemstvo i razdijelio im posjede poginulih ili razvlaštenih anglosaksonskih feudalaca. Ti novi gospodari Engleske donijeli su sa sobom i svoj jezik, sjevernofrancuski dijalekt kakav se u to doba govorio u Normandiji. Zajedno s nekim obilježjima koja su se u njemu razvila između druge polovice 11. i kraja 12. stoljeća, taj se jezik obično naziva anglo-normanskim.

Tako je francuski postao jezik engleskoga dvora i visokog plemstva. Tek će s Henrikom VII. u drugoj polovici 15. stoljeća materinskim jezikom engleskih kraljeva postati engleski. Prisjetimo se slavnoga Rikarda Lavljeg Srca, kralja Engleske, vojvode od Normandije, grofa od Poitiersa, grofa od Anjoua, grofa od Mainea, grofa od Nantesa itd. Povjesničari tvrde da uopće nije znao engleski. Govorio je anglo-normanski, a još radije južnofrancuski, takozvani langue d’oc, jer mu je majka bila južnjakinja Eleonora od Akvitanije. Kažu da je na škakljiva pitanja volio lakonski uvijeno odgovarati na tom jeziku: oc e non. Da i ne. No pritom je očigledno mislio na normanski način. Naime, u francuskom jeziku i dan-danas postoji sintagma réponse de Normand, „normanski odgovor“, koji ponajčešće glasi p’têt’ bien que oui, p’têt’ bien que non, „možda da, a možda ne“. 

Francuskim se u to vrijeme služio i dobar dio one populacije koju bismo danas zvali „srednja klasa“, to jest trgovci i obrtnici, bilo da su prispjeli s kontinenta pa im je bio materinski, bilo da su ga učili kao saobraćajni jezik.

No francuski je uz to bio i jezik takozvane anglo-normanske književnosti, bogate junačkim epovima, romanima u stihovima, kronikama, zabavnim i poučnim pričama, basnama i hagiografijama. Francuski je uz latinski bio i jezik engleske administracije, sudstva i školstva. Na oksfordskom sveučilištu predavalo se i pisalo na latinskom i na francuskom. Stoga nije nikakvo čudo što je upravo na tom sveučilištu nastao rukopisni zapis Pjesme o Rolandu koji se smatra izvornikom i na temelju kojega je Mate Maras sačinio svoj prijevod. U Matičinom izdanju tekst izvornika tiskan je na lijevim stranicama, dok je prijevod na desnima.

Izvornik i prijevod

Kada čitatelj bude čitao Pjesmu o Rolandu u Marasovoj interpretaciji, vjerojatno će tu i tamo baciti radoznali pogled na izvorni tekst. Pritom se ne bi smio opterećivati poznavanjem ili nepoznavanjem današnjega francuskog pravopisa i izgovora. Valja znati da je u počecima francuske pismenosti grafija bila u načelu fonetska. Izgovor je tijekom sljedećih stoljeća znatno evoluirao, ali je grafija u glavnim crtama ostala onakva kakva je tada bila. Francuska riječ za vodu glasila je eau i tako se i pisala. Danas se i dalje piše eau, ali se izgovara o. Voljeti se reklo aimer i tako se i pisalo. I danas se piše aimer, ali se izgovara emê. Pri čitanju izvornika treba imati na umu tek neke grafijske konvencije za foneme kojih nije bilo u latinskome. Tako se glas č piše slovima ch, a glas đ slovom j ili slovom g ispred e ili i. Ti su se glasovi u današnjem francuskom promijenili u š i u ž, no čuva ih suvremeni engleski preuzevši ih iz anglo-normanskoga, kao na primjer u champion (čempjon) za razliku od današnjega francuskog champion (šampion), ili u jury (đuri) za razliku od francuskoga jury (žüri), odnosno u George (Đorđ) za razliku od francuskoga Georges (Žorž). Dodajmo k tome da se slovom z većinom bilježi glas c, a grafemom ille glas lj. Tih glasova u današnjem francuskom više nema. Grafem gn već i tada označuje fonem nj. Uz ove dvije-tri ograde, možemo dakle reći da se izvornik može mirne savjesti čitati onako kako je pisan. Rekli bismo, „po Vuku“.

Pjesma o Rolandu spjevana je uglavnom u desetercima s cezurom poslije četvrtog sloga. Tako je i prevedena. Točnije rečeno, Maras je francuske srednjovjekovne dekasilabične stihove pretočio u deseterce uobičajene u našim junačkim narodnim pjesmama. Time je nužno morao promijeniti ritam, koji je u izvorniku uvjetovan naglaskom na posljednjem slogu polustiha, dok u hrvatskoj deseteračkoj metrici naglasak redovito pada na pretposljednji slog polustiha. Evo kako to izgleda: „Carles li reis,|nostre emperere magnes, ||Set anz tuz pleins|ad estet en Espaigne || – Kralj je Karlo,|veliki naš care, || Sedam ljeta |u Španjolskoj bio. ||“ Primijetimo kako je iz metričkih razloga Maras vješto uporabio vokativ care umjesto nominativa car, upravo kao što se događa u narodnoj pjesmi: „Bože mili čuda velikoga, / Kad se sleže na Kosovo vojska, / U toj vojsci sedam Jugovića, / I deseti stari Jug Bogdane“. Iako su neke kasnije verzije Pjesme o Rolandu rimovane, izvornik je u asonancama s tek ponekom rimom. Takav je i prijevod. O poetskim značajkama izvornika govori i sâm Maras u predgovoru.

Uz spomenuti „metrički uvjetovan“ vokativ, Maras u stilističke svrhe na dosta mjesta poseže i za konstrukcijama i leksičkim elementima tipičnima za našu epsku poeziju, tako da se – pribroji li se tomu metrika koja nam je u uhu – ponekad ne možemo oteti dojmu da čitamo o Senjaninu Ivi ili o Smail-agi Čengiću. Kao kada kralj Marsil zove svoje vojvode i grofove: „Oj gospodo, jada iznenada! / Care Karlo iz mile Francuske / U zemlju nam dođe da nas robi. / Nemam vojske da s njim bojak vodi, / Ni družine da njegova zgine.“ Zapažamo vješto uporabljen starinski glagol zginuti (poginuti, propasti), koji nas podsjeća na Frankopanovu izreku: „Navik on živi ki zgine pošteno“. Uz iznimku još ponekog zastarjeloga pučkog elementa, kao što su lje, „uistinu, baš“, ili grem, „idem“, valja naglasiti da Maras nipošto ne upada u zamku zloporabe arhaizama i zato mu je prijevod u velikoj mjeri čitak i pitak.

Jedina su metrička iznimka neka sasvim rijetka mjesta na kojima je izvornik pretrpan vlastitim imenima ili toponimima, pa je Maras muku mučio kako da ih uklopi u naš prozodijski kalup, uspjevši ih međutim ipak kako-tako utrpati u deseterce. Kao kada na primjer Roland, govoreći o svome maču, kaže: „S njim pokorih Anjou i Bretanju, / S njim pokorih Poitou i Maine; / Slobodnu pokorih Normandiju, / I Provansu i Akvitaniju, / I Romanju svu i Lombardiju itd.“ No uz malo prozodijske slobode s kakvom se u nas nekada pjevalo o jednom drugom ratniku koji „ide preko Romanije i on vodi svoje divizije“, i te bismo stihove mogli, makar za šalu, podvrgnuti deseteračkoj metrici, pa skandirati: Slobodnu pokorih Normandiju, I Provansu i Akvitaniju, I Romanju svu i Lombardiju…

Čudesni mač Durendal

Pjesma o Rolandu i inače vrvi vlastitim imenima. Maras se hvalevrijedno potrudio na kraju knjige priložiti popis imena i mjesta uz kratku definiciju tamo gdje je potrebna, kao i broj stiha ili stihova gdje se spominju. Osim brojnih antroponima, etnonima i toponima, tu se nalaze i imena konja koje jašu glavni junaci spjeva. Najčešće se, naravno, spominje Rolandov konj po imenu Veillantif (po današnjem izgovoru Vejantif). To bismo ime mogli prevesti kao Budni, no Maras nije podlegao tom iskušenju. Baš kao ni Prosper Mérimée, kad u svojoj zbirci zapravo krivotvorenih ilirskih balada La Guzla navodi junaka koji se zove Kragliévitch Marko i njegovoga konja po imenu Charatz. Mogao je Šarca mirne duše prevesti kao Pommelé ili Pie. Ali nije.

No u Pjesmi o Rolandu osobna imena nemaju samu ljudi i konji, nego i neki neživi predmeti. Tako se Rolandov vojnički rog zove Olifant, a njegov mač Durendal, odnosno kako Francuzi danas pišu i izgovaraju: Durandal. Čini se da je u srednjem vijeku (ili barem u srednjovjekovnoj usmenoj i pisanoj literaturi) i inače bio običaj da mačevi slavnih osoba imaju vlastito ime. Sjetimo se samo općepoznatoga mača kralja Artura po imenu Excalibur, pa Siegfridova Balmunga i, nešto kasnije, Balizarde mušketira Porthosa.

Na kraju bitke sa Saracenima – zapravo Baskima – kod pirinejskoga klanca blizu sela Roncevaux (u izvorniku Ronceval) Roland biva smrtno ranjen. Uzalud doziva pomoć pušući u svoj Olifant. Osjećajući da mu je kucnuo smrtni čas, ne želi da njegov Durendal padne čitav u neprijateljske ruke. I zato njime: „Udara kamen pocrnjen, / Više ruši nego reći umijem. / Grebe mač, neoštećen, nekrnjen, /  Prema nebu uvis odskakuje.“ Kasnija legenda veli da je Roland svoj mač snažno bacio u zrak te da je uz pomoć arhanđela Mihaela odletio na stotine kilometara daleko, čak u pokrajinu Périgord, gdje se zabio u stijenu iznad crkve Blažene Djevice Marije u gradiću Rocamadour, poznatom hodočasničkom mjestu na putu prema Santiagu de Compostela.

Ako na internetu potražite slike toga gradića, naći ćete fotografije na kojima se lijepo vidi stari zahrđali mač zaboden u okomitu stijenu i dodatno osiguran željeznim lancem. Kažu da je to Durendal. Prema nekim tumačenjima, tamo ga nije čudesno donio arhanđeo Mihael, nego sasvim prozaično Rolandovi preživjeli suborci u spomen na to što je prije bitke Roland vjerojatno hodočastio u Rocamadour.

Jasno je da mač koji se može danas vidjeti nije Durendal, ali je nedvojbeno vrlo drevan i nabijen simbolikom. Zbog toga je prije četiri-pet godina bio posuđen za izložbu naslovljenu Mač. Uporaba, mitovi i simboli, koja je nekoliko mjeseci bila otvorena u čuvenom pariškom muzeju srednjega vijeka Cluny. Da turisti i hodočasnici ne bi bili razočarani, za to je vrijeme na njegovu mjestu u stijeni stajala vjerna kopija.

Zagonetni troslov

Kao što spomenuti Rikard Lavljega Srca nije govorio engleski, tako ni Roland ni njegov vladar Karlo Veliki nisu govorili francuski. Bili su Franci koji su zagospodarili romaniziranom Galijom davši joj čak svoje ime i govorili su franački, to jest jednim zapadnogermanskim dijalektom. Pa i samo franačko ime Rolandovo glasilo je Hrodland, od hrod, „slava“ i land, „zemlja“, što bismo mogli pohrvatiti u ne baš milozvučno Zemljoslav.

Zbog toga neki u imenu mača Durendala vide germansku prevedenicu romanskoga toponima Roncevaux, odnosno Ronvecalles, kako se mjesto Rolandove kobne bitke zove na španjolskome. Naime, francuska riječ ronce znači „trnje“ (obično kupine ili gloga), što se na današnjem njemačkome kaže Dorn. Riječ val, u množini vaux, znači pak „dol“, što se na današnjem njemačkom kaže Tal, a u gotskome je glasilo Dal. Dakle: Roncevau = Dorndal, a uz neznatnu preinaku: Durendal. Što bi rekli Talijani: Se non è vero, è ben trovato. Kad bismo tjerali mak na konac, u prijevodu bi se Rolandov mač zvao Trnodolac. Marasu, naravno, takva vratolomija ne pada na pamet. No ime mača Karla Velikoga, Joiuse, odnosno po današnjem francuskom Joyeuse, bez krzmanja prevodi kao Radost.

Ali mu je palo na pamet kako da se postavi naspram zagonetke koju na kraju dobra dijela kitica, a ponekad i usred njih, predstavljaju slova AOI. Dosad još nitko nije uspio odgonetnuti koje im je značenje. Maras u predgovoru navodi pretpostavke prema kojima bi se radilo ili o kratici „pobožnoga zaziva Alpha Omega Iesus, ili pak o kratici za latinsko Adsonant Omnia Instrumenta“, „zasviraju sva glazbala“. Posljednje moglo bi upućivati na to da bi nakon otpjevane pojedine kitice uz pratnju samo jednoga glazbala – ponajčešće vielle, srednjovjekovne preteče violine – jongleurs uzimali predah tijekom kojega su svirku nastavljali širi glazbeni sastavi.

No riječ je tek o nagađanjima. Kao što je nagađanje i treća pretpostavka, prema kojoj se radi o uskliku Ahoj, poput – kaže Maras – onoga „u nekim njemačkim marševima“. S obzirom na to da se – kao što nastavlja – u mnogim prijevodima ta kratica izostavlja, mogao je i on učiniti tako. Ali nije, nego „smo – citiram ga – ovdje iskoristili njezinu zvukovnu podudarnost sa sjetnim usklikom aoj koji se susreće u hrvatskim pučkim popijevkama“. Kako to izgleda, može se lijepo vidjeti iz ovoga primjera: „Boj se težak i strahovit bije, / Žešćeg ne bi ni poslije ni prije. Aoj!“ Ili iz ovoga: „Sto tisuća Francuza to boli, Ljutom plaču nitko ne odoli. Aoj!“

Na taj je način Mate Maras svoj golemi doprinos hrvatskoj prijevodnoj literaturi obogatio i jednom impresivnom aojkalicom.